Novele i poezija Halila Džubrana

Halil Džubran je  libanonski pjesnik i spisatelj kratkih novela, veoma poetičnih, iz kojih čovjek može da nauči kako objektivno gledati na stvari, kako prihvatiti da se nešto dešava ili ne dešava sa razlogom. Iako ima samo jedan roman Slomljena krila, njegova poezija dovela ga je do najčitanijeg književnika mahdžera ( arapska književna emigracija).
Slomljena krila je kraći roman, o ljepoti jedne žene. Pisac pokušava naći dovoljno dobar jezik da opiše ljepotu njegove ljubljene i njegove osjećaje prema njoj. Priča o učinjenoj nepravdi prema jednoj ženi i nemogućoj ljubavi dvoje mladih.
  Osim Slomljenih krila napisao je i zbirke pripovijetki od kojih izdvajam: Pobunjeni duhovi. Sadržana je od poetičnih priča o tome kako ne treba  suditi ljudima na osnovu priča iz mahale, kako ljudima ne treba uopće suditi, jer za takve stvari postoji Nebeski Kadija. Teško onome ko sudi i teško onome kome se presuđuje. Zatim priče o prevari  žene. Žene koja je bila protiv svoje volje data čovjeku kojeg nije željela, o hrabrosti žene koja se borila za svoju ljubav i pobijedila društvene zakone.
Iz njegovih djela može se vidjeti da je ženu posmatrao ravnopravno sa muškarcima, bez obzira na povijesne okolnosti i nametnute društvene zakone, u kojima je uloga žene jedino da bude domaćica, majka i supruga.
( Neki će sada zavrtjeti očima i reći da u meni živi previše feminizma. Ali takvi ne shvataju da je malo ovakvih kao Džubran). Priče o muško-ženskim odnosima, o braku kojeg u ono doba on karakteriše kao: smiješnu i žalosnu trgovinu koju obavljaju mladići i očevi djevojaka.

Citati:
- Ljubav je jedina sloboda na ovome svijetu- ona unosi dušu na najviše mjesto koje ne dosežu ljudski zakoni i običaji, kojima ne gospodare prirodni zakoni i mudrosti. 
- Sada sam spoznala da postoji nešto uzvišenije i od nebesa, dublje od mora, jače od života i smrti, moćnije od vremena. Upravo sam spozala nešto što jučer nisam znala niti  sam o tome sanjala.
- Sudbian te zaskoči, strašnim očima te pogleda, za vrat te oštrim kandžama ščepa i grubo baci na zemlju i zgazi te željeznim nogama i ode smijajući se. 
-  Moderna civilizacija je neznatno razvila um žene, ali je uvećala njenu patnju jačanjem muškarčevih ambicija. Donedavno je žena bila sretna sluškinja, a sada je postala nesretna gospoña; nedavno je bila slijepa žena koja izlazi na dnevnu svjetlost, a sada je žena koja vidi, ali ide kroz noćnu tminu; bila je ljepotica u svome neznanju, cijenjena zbog jednostavnosti, snažna upravo u svojoj slabosti, a sada je postala ružna u svome usavršavanju, površnih osjećaja i daleko od spoznavanja srca. Hoće li doći dan kada će se u ženi sresti ljepota i obrazovanost, usavršavanje i izuzetnost, fizička slabost i duševna snaga?